Rock uvod u temu The Police – Nikad nije kasno postati punk buntovnik, pa niti sa skoro 30 godina. / na HRVATSKOM

Rock uvod u temu

THE POLICE – Nikad nije kasno postati punk buntovnik pa niti sa skoro 30 godina

Sasvim je prirodno da nakon Green Daya u mom blogu ovaj mjesec predstavim The Police, drugi najomiljeniji bend članova punk rock grupe iz mog humorističnog romana EUdd. Da napomenem zbog lakšeg razumijevanja, likovi iz knjige su odrasli ljudi u srednjim 30-ima, pa je tako i njihov glazbeni ukus sazrio s godinama, no oni i dalje sanjaju o uspjehu u poplarnoj glazbi, u tom području koje se mijenja toliko brzo,možda brže od ijedne druge industrije na svijetu.

Priča o The policeu započinje 1976. susretom dva slabo poznata benda koji nisu ni uspijevali doći do te prve faze uspjeha, izlaska iz anonimnosti i postanjanja “nekim važnim”. Cinici bi rekli valjda zbog prevelike kvalitete sviranja. Tada je na malom koncertu za studente u Newcastleu prog-rock bend Curved Air susreo jazz-rock bend Last Exit. U prijevodu bubnjar Stewart Copeland upoznao je Gordona Sumnera koji će kasnije postati Sting I koji je tad, kao i u cijeloj svojoj karijeri bio netipična kombinacija frontmena i basista, umjesto vodećeg ritam gitarista.

Priča o Stewartu Copelandu koji je tad već odlučio napustiti dotadašnji bend koji godinama nije napredovao i već imao spremno ime za svoj novi bend, kojeg će svakako nazvati The Police, sasvim je drugačija od onoga što vjerojatno očekujete. Većinu djetinjstva taj rođeni Amerikanac proveo je na Bliskom istoku iz sasvim posebnog razloga što mu je otac ni manje ni više nego bivši američki obavještajac, čak jedan od osnivača same CIA-e(!), koji je nakon izlaska iz aktivne službe postao i politički savjetnik nekoliko pro-američkih arapskih političara u Egiptu i Libanonu.

Može se dakle uočiti autoironija u tom nepopularnom imenu kojim je mladi Stewart Copeland želio nazvati svoj budući bend. Čitajući o tome u Sutcliffeovoj biografiji grupe The Police, uočio sam zanimljivu paralelu u biografijama poznatih rokera koju ovdje moram opisati. Iznenadio me podatak koliko je to među britanskim i američkim muzičarima koji su se proslavili u rock glazbi, djece britanskih i američkih špijuna i obavještajaca(!) Ovako na pamet, čak i bez daljnjeg istraživanja mogu nabrojati Copelanda, Joea Strummera iz Clasha (rođen je u Ankari, jer mu je otac bio diplomat) i Marianne Faithful (koja i sama spominje svog oca kao važnog špijuna u drugom svjetskom ratu.)

Zanimljivo je to usporediti s brojnim rock zvijezdama iz bivše Jugoslavije, navest ću samo Branimira Johnnyja Štulića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića, čiji roditelji nisu bili špijuni ali su zato redom bili oficiri JNA. Danas je ta vojska bivše države omražena i često ismijavana kao simbol bivšeg propalog sistema i države, a u ono doba režima komunističke diktature u Jugoslaviji, kad se neke druge ljude s političkim ambicijama kontroliralo policijom i nadziralo tajnim službama, buntovnoj djeci koja su svirala zapadnjački rock i stalno provocirala s nečim antikomunističkim, zapravo je sasvim dobro došla zaštita moćnog oca u jugoslavenskoj armiji. Pretpostavljam da su i djeca špijuna u anglosaksonskim zemljama, bez obzira na političku demokraciju i drugačiji ustroj društva ipak imala na neki način slične privilegije u odrastanju.

Zanimljivo je da su Copelandova starija braća pokrenula ne baš uspješnu diskografsku kuću i Stewart je od samih početaka više obavljao menadžerske i administrativne poslove za druge bendove nego što je sam svirao u njima.

Gordon Matthew Sumner, budući Sting rođen je početkom 50-ih godina u okolici Newcastlea u obitelji srednje klase, od djetinjstva se zaljubio u staru gitaru koju je dobio od ujaka i nekoliko puta napuštao škole pa mijenjao odluke o tome s čime se želi baviti u životu. Naposljetku je odlučio da želi biti, pogodili ste – nastavnik u školi i podučavati glazbeni odgoj! Naravno da je svirao i u tamošnjem školskom bendu i baš tamo mu je jedan krupni pulover kojeg je odijevao za koncerte, pulover s crnim i žutim prugama s kojim je na pozornici ličio na pčelu ili osu priskrbio taj čuveni nadimak Sting (žalac).

Godinama je bio lokalni roker u Newcastleu i možda bi na kraju svega ostao lokalna atrakcija za koju mi stranci nikad nismo čuli, da nije bilo – žene. Njegova prva žena Frances Tomelty bila je glumica u usponu, puno bržem od njega samog, što je dakako značilo nužno preseljenje u metropolu London, i potom neuspješno pokušavanje proboja na veliku nacionalnu scenu s bendom Last Exit i onim drugim, The Police kojeg je pokrenuo s Copelandom i gitaristom Henrijem Padovanijem. Tog Padovanija Stingov prijatelj, kritičar i biograf Phil Sutcliffe opisuje briljantno slikovitim karakteristikama koje kažu i više od riječi: Korzikanac s bradom, dugom kosom i 3 akorda, a zanimljivo je da Frances Tomelty, baš kao i Stingovu današnju ženu Trudie Styler, možemo i danas povremeno vidjeti u nekim britanskim TV serijama. 

Međutim, za razliku od relativnih uspjeha njegovih žena glumica, Stingu je glazbena karijera tada išla puno lošije. Unatoč menadžerskim i uradi-sam vještinama u piratskom snimanju i izdavanju singlice, dizajniranju ploče, lijepljenju plakata po Londonu i osobnoj prodaji singlica trgovinama ploča po cijelom gradu, ambiciozni Sting i Copeland tada su bili svedeni na povremene prateće nastupe drugorazrednim punk rock grupama koje su tada nešto značile, a danas je o njima teško naći podatke i na googleu.

Njihova tehnički kvalitetno svirana glazba tada ustvari nije zanimala publiku. Unatoč žestokom debitantskom singlu Fall Out bili su tada premalo žestoki, premalo pankeri, previše muzikalni, a osim toga možda i previše stari. Već su se bližili 30-im godinama.

Kako danas obojica priznaju Sutcliffeu, trebalo je tada imati stav i biti buntovan. Na sviranje se tada baš i nije obraćala pažnja, to je bio samo nepotreban višak.

Trebalo se dakle nešto značajno dogoditi da se čuje za The Police, a bio je to naravno dolazak Andyja Summersa. Prva neobična stvar kod budućeg gitarista The Policea jest podatak da je on još 10 godina stariji(!) a ne mlađi od njih dvojice. Prema tome ako za nekog vrijedi parola da “NIKAD NIJE KASNO”, ona za Summersa vrijedi još i više nego za prvu dvojicu članova slavnog benda. Summers je dakako još prije njih imao dugačku karijeru u raznim bendovima, punu uspona i padova po Europi i Americi, međutim niti jedan od tih bendova nije dosegao međunarodni uspjeh, i na kraju se morao zadovoljiti solidnim zaradama od sviranja drugim poznatim izvođačima kao studijski i koncertni muzičar.

Ipak želio je nešto više. To se dogodilo kada je naišao na Stinga, basista kojeg je htio angažirati vođa njegovog tadašnjeg benda, Mike Howlett (iz benda Strontium 90, ako vam to ime nešto znači) i onda se desilo ono što se i inače dešava u romantičnim filmovima sa sretnim završetkom. (Nemojte misliti da ovdje aludiram na nešto drugo osim sviranja.)

Andy Summers je poslušao kako zvuči taj njihov bend The Police i onda slučajno, ili možda ipak namjerno, poslije svirke naletio na ulici baš na bubnjara Stewarta Copelanda i rekao mu da mora s njim porazgovarati o nečem važnom, tu u obližnjem kafiću. Bilo je to ono čuveno priznanje: “Dečki, vi imate sjajnu grupu, pjesme su vam odlične i sve vam je dobro osim jednog detalja. Izbacite tog bradatog gitarista koji ne zna svirati i uzmite drugog – mene!” Summers se doduše kasnije u istoj biografiji brani da nikada to nije izrekao na tako brutalan način ali budimo realni, jasno je da su prije ili poslije tako zaključili sva trojica: Sting, Summers i Copeland. Na kraju su ujedinili snage oni koji svirački doista vrijede više od ostalih, oni koji jedni drugima služe kao motivacija za napredovanje, a svi drugi u grupi, koji ne mogu dohvatiti tu kvalitetu ionako prije ili poslije otpadnu. Nema razloga sumnjati da je to istina koja se ponavlja u svakoj priči o uspjehu.

Međutim njih trojica su još uvijek imali dug put pred sobom, do konačnog uspjeha po kojem ih danas znamo. Bilo je tu koncerata po Francuskoj i drugim europskim zemljama, nekih koji su bili uzaludno putovanje jer im je koncert otkazan u zadnji čas, a na jednom od takvih u Parizu Sting je prvi put posjetio ulicu crvenih svjetiljki, tamo vidio prostitutke kako rade svoj posao i plakat kazališne predstave “Cyrano de Bergerac” na kojem mu je jedno ime posebno zapelo za oko, pa postalo ovjekovječeno u njegovoj pjesmi – Roxanne.

Koliko su malo zarađivali od nastupa priznaje i Stewart Copeland, koji je još jednom morao zamoliti svoju braću za financijsku i menadžersku pomoć za snimanje debitantskog albuma “Outlandos D'Amour” 1978. godine. Eto još jedan dokaz, ma koliko to nepopularno zvučalo, da se za ovaj bend može s pravom reći, da nije bilo te mrske CIA-e, danas ne bi bilo ni The Policea. Tada su se stvari pokrenule, unatoč tome što se hvaljeni singl Roxanne slabo vrtio na radiju, upravo zbog provokativne teme pjesme, ipak su sve te, većinom Stingove, pjesme koje su danas klasici malo po malo počele graditi grupi kultni status koji i danas imaju. Ne samo da je The Police tipičan primjer benda čije pjesme u pravilu nisu postizale komercijalni uspjeh na prvo slušanje, da bi zatim nakon nekog vremena postale veliki hitovi, a The Police ljubimci svih mogućih kritičara i rock magazina, nego se i glazbeni ukus malo po malo mijenjao. Na prijelazu iz 70-ih u 80-e godine prošlog stoljeća moda se sve više okretala od punka prema new waveu što je ovoj grupi itekako odgovaralo.

Došli su i oni veliki komercijalni hitovi poput “Every Breath You Take” i u tom novovalnom periodu nakon punka, kad se ponovo počela preferirati romantična i slatkasta glazba, došla je do punog izražaja jazzy pop sviračka kvaliteta The Policea. Ona ista glazba koja je prije podcjenjivana ili smatrana nečim snobovskim, sada je samom promjenom trenda i općeg ukusa publike, logično došla na sam vrh kvalitete. Kao što znamo za razliku od nekih drugih grupa The Police nije dugo živio u svojoj slavi. 3 jake glazbene ličnosti doveli su jedan drugoga do svjetskog vrha kojeg su toliko željeli i nakon toga, sredinom 80-ih krenuli su svaki u svoje solo projekte.

Dakle bez obzira na to što su se svi oni, a pogotovo Sting dominantni kompozitor među njima, kasnije uglavnom raznježili i prešao u new wave s kojim ih svjetska publika zavoljela, za The Police doista vrijedi ona istina da U NEKIM STVARIMA DODUŠE MOŽEŠ USPJETI SAMO KAD SI MLAD, ALI IPAK VEĆINU STVARI MOŽEŠ POSTIĆI UVIJEK U ŽIVOTU. A za njih je to vrijeme došlo kad su već imali gotovo 30 godina (osim djedice Summersa) i vrlo malo uspjeha u doba one izvorne punk eksplozije. Bizarno je da je tek kasnije prepoznat taj dio Policeovog opusa, onda kad su već prvoborci punka Sex Pistols, Clash, Exploited i ostali pomalo nestajali sa scene.

Završno pitanje. Sve već znate o njima i kad bi The Police bili kapitalistička korporacija, oni bi bili?

a) CIA

b) New Musical Express

c) Scotland Yard

možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:

Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter

Igor Suljagić | Facebook

NOVU seriju mojih kratkih animiranih filmova možete pronaći na mom YOUTUBE kanalu.