The Change of World Superpowers Happens Right Now... in Football / in ENGLISH

rock uvod u temu:

Yellow Magic Orchestra & Japan (grupa Davida Sylviana)
Kako je daleki Istok jednom utjecao na daleki Zapad

Bilo je to vjerojatno s putovanjima Marca Pola kad su se daleki Istok i daleki Zapad prvi put malo bolje kulturno upoznali. Međutim ako malo detaljnije istražite umjetnost i popularnu kulturu od tad pa sve do danas primijetit ćete da je cijelo to vrijeme Zapad puno više kulturno utjecao na Istok. Ne samo da ga je kolonizirao kroz duga stoljeća, nego je ostvario i dominaciju u razmjeni kulturnih dobara. Praktični Zapad je uzeo samo rižu, tjesteninu, papir, barut i još neke namirnice za najnužniju konzumaciju, a poslao je na drugu stranu sve ono rafiniranije, duhovnije i nematerijalno u kulturi. Sve do danas možete vidjeti da dalekoistočnjaci gledaju na Zapad kao na nešto bogato i napredno, što pokušavaju imitirati i preuzimati te običaje puno češće i na puno detaljniji način nego što materijalistički Zapad gleda, ili uopće ima vremena gledati, na duhovnjački Istok. Dalekoistočni roditelji i danas puno češće daju svojoj djeci zapadnjačka imena nego što je obratno. Zapravo ne mogu se sjetiti nijednog obratnog primjera. Možda niste čuli za to, ali npr. u Južnoj Koreji danas kršćanske religije čine većinu vjernika, dok je u bilo kojoj zemlji materijalističkog Zapada sasvim nevjerojatno očekivati da to postane budizam. Tako je i u preuzimanju glazbenih utjecaja. Današnju popularnu glazbu Kine, Japana i Koreje ti narodi sami nazivaju, a kako drugačije nego C-Pop, J-Pop i K-pop. Ipak bilo je kroz povijest klasične glazbe nešto malo primjera uspješnog kulturnog transfera s Istoka na Zapad. Čuli ste valjda za nekoliko opera i simfonija s radnjom na dalekom istoku poput Madame Butterfly, ali najočitiji kompozitorski primjer je druga Puccinijeva opera, Turandot. Ne samo da je u cijelosti u cijelosti inspirirana dalekim istokom nego je i sama arija "Nessun dorma", jedna od najčuvenijih u cijelom opernom repertoaru Zapada, zapravo kompozicija pod izrazitim kineskim folklornim utjecajem. Začudo, Giacomo Puccini nikad u životu nije posjetio Kinu, nego je kod svog prijatelja koji se vratio iz Kine nakon Bokserskog ustanka, poslušao tek jednu glazbenu kolekciju prikupljenih kineskih folklornih pjesama i odabrao iz nje motive za svoju operu. Ostalo je povijest.

Dok Daleki istok preuzima kulturu i glazbu Zapada puno ozbiljnije i pedantnije, kada Zapad posuđuje glazbu s Istoka to zapravo najčešće radi u obliku neke neozbiljne karnevalske zabave. Najočitiji je primjer Carla Douglasa s nezaboravnom pjesmom "Kung Fu Fighting", nastalom sredinom 70 godina u doba najveće manije zapadne publike za honkonškim borilačkim filmovima i na žalost prerano preminulim majstorom kung fua, Kinezom iz Amerike koji se zvao Bruce Lee. (Pjesma vjerojatno nikad kasnije ne bi postala takav globalni hit kao tada, u pravo vrijeme.) Sam nastanak te pjesme sve govori. Jamajčanin Douglas je došao u londonski studio kod jednog producenta indijskog porijekla da snimi sasvim drugu pjesmu, pa je trebalo još nešto snimiti za B-stranu ploče. Producent nije imao ništa spremno pa je Douglas predložio jednu pjesmicu, na kojoj je producent radio više onako za zabavu, dodao nekoliko "huh", "hah" uzdaha na kraju svakog stiha i snimio s Douglasom tu parodiju u zadnjih 10 minuta studijskog snimanja. Tako je nastao hit "Kung Fu Fighting", a danas se više nitko ne sjeća one "glavne" pjesme zbog koje je Douglas uopće došao snimati svoju ploču.

Nakon Carla Douglasa trebalo je proći nekoliko godina da bi novi val dalekoistočne egzotike preplavio svjetsku pop glazbu početkom 80-ih godina, s novim one-hit wonderima.

Pojavili su se the Vapors sa zafrkantskom pjesmom "Turning Japanese", čiji uvod u pjesmu imitira dalekoistočni folklor i pjesma je postigla određeni uspjeh u samom Japanu.

Škotska pjevačica Mary Sandeman poznatija kao Aneka objavila je hit "Japanese Boy", u kojoj koristi kinesku(!) a ne japansku pentatonsku melodiju, štoviše u videospotu je odjevena u odjeću koja na dalekom istoku služi za posmrtno kremiranje. Pjesma je svugdje postigla veliki uspjeh, osim u Japanu gdje je pjesma "Japanese Boy" Japancima zvučala, dakako previše kineski.

Bio je tu zatim Lee Marrow. (Zapravo Talijan Francesco Bontempi s artističkim imenom perfektnim za špageti vesterne.) Ako ne znate, Sergio Corbucci se tada zvao Stan Corbett, a Mario Girotti je i danas poznat kao Terence Hill. Jedino je Sergio Leone oduvijek bio Sergio Leone. Taj Lee Marrow je objavio disko hit "Shanghai". (Doduše nakon italo-disco ere, Bontempi se još jednom plasirao na svjetske top liste, u novom dance žanru 90-ih godina, tada kao duo Corona, s pjesmom "Rhythm Of The Night ", koju je pjevala Brazilka Olga Souza. Prema tome talijanski DJ je ipak bio barem two-hit wonder!)

Bilo je i umjetnički ambicioznijih bendova poput njemačkog Alphavillea s pjesmom Big In Japan. Međutim Alphaville i drugi slični bendovi koristili su dalekoistočnu egzotiku u glazbi kao metaforu za nešto drugo. Tako pjesma Big In Japan govori o dvoje berlinskih narkomana koji sanjaju o tome da se oslobode ovisnosti i svih poroka koji idu skupa s tim, pa konačno postignu nešto veliko u životu. Stoga ti muzičari najčešće ni ne znaju razliku što je tu japansko, a što kinesko. Bitno je samo da zvuči kao dobar "daleki istok".

Ipak nitko od zapadnih pop muzičara nije ušao u dalekoistočnu glazbu toliko ozbiljno i doslovno, kao David Sylvian sa svojim bendom Japan. Na svom zadnjem, komercijalno najuspješnijem ali i najambicioznijem albumu "Tin Drum", grupa Japan je vrlo temeljito ušla u kineski folklor u pjesmama poput instrumentala "Canton" i "Visions of China".

Sam naslov Tin Drum (Limeni bubanj) nije referenca na poznati Grassov roman o Njemačkoj 20. stoljeća, već se ovdje radi o Kini 20. stoljeća, točnije dječaku iz regije Canton koji udara svoj limeni bubanj u pjesmi Cantonese Boy.

Osobito je videospot za pjesmu "Visions of China" s tog albuma iz 1981. školski primjer kataloga kulturnih stereotipa koje mi zapadnjaci imamo o toj velikoj zemlji dalekog istoka. Preporučujem da ga pogledate, tu se nalaze masovnost, politička uniformiranost, pa čak i jednoličnost odjevanja, Maov kult ličnosti, borba i igra dvije grupe zmajeva i dva kung fu borca, imitacija tradicionalnih dalekoistočnih instrumenata i pentatonike, a vjerojatno i još nešto što nisam primijetio.

Prije tog vala dalekoistočne egzotike u glazbi ranih 80-ih dogodio se jedan val u suprotnom smjeru koji je itekako utjecao na njega. 1978. u Japanu su Haruomi Hosono, Yukihiro Takahashi i Ryuichi Sakamoto počeli svirati kao electro pop bend Yellow Magic Orchestra. Kao iskusni i već uspješni glazbenici unutar Japana, tražili su vrstu glazbe s kojom se mogu probiti na svjetsku scenu, glazbu u kojoj im sam japanski jezik ne bi bio ograničenje da dopru do publike. Tako su Yellow Magic Orchestra, eksperimentirajući s elektronskim zvukovima u formatu pop pjesama, pa i parodirajući već spomenute zapadnjačke stereotipe o dalekom istoku, dakle sebi samima, postali inovatori cijele elektronske, kompjutorski programirane glazbe i electro-popa 80-ih, puno više nego dobro poznati Kraftwerk prije njih.

U inovativnom korištenju sintesajzera, prvih samplera, ritam mašina i druge kompjutorske opreme, pomogla im je činjenica da su u to vrijeme osobna računala postala jeftinija i dostupnija. Što znači da su stare verzije računala i osobito igraćih konzola mogle u izobilju poslužiti kreativnim umjetnicima za stvaranje glazbe novog zvuka, temeljenog na elektronici video igara. Na taj način postali su prethodnici razvitku novih žanrova elektronske glazbe od kojih su dance, house, hip-hop i rap tek oni najpoznatiji. U kratkom periodu od 1978. do 1983. sa svojih 8 albuma elektronski programirane glazbe, s malo tekstova uglavnom futurističkog stila i na engleskom, postizali su redom svjetske uspjehe toliko da su godinama praktički služili kao pokazni primjer najnovijih mogućnosti upotrebe instrumenata japanske elektronske industrije.

Tako su baš YMO postali prvi muzičari koji su na svom albumu koristili glasovitu ritam mašinu Roland TR-808 odmah čim je izašla na tržište. Riječ je o modelu elektronskog instrumenta koji se i danas koristi u profesionalnom snimanju i iskorišten je za studijska snimanja više internacionalnih electro-pop hitova nego i jedna druga ritam mašina nakon nje.

Njihovoj popularnosti kod mlade generacije je nesumnjivo doprinijela činjenica povratnog efekta, da je njihova glazba u obliku loopova i sampleova potom često korištena u ranim video igrama 80-ih. Osim toga njihova glazba je često korištena u popularnim japanskim anime filmovima, o kojima ću napisati nešto više u mom sljedećem tekstu.

Nakon toga su se sva trojica: Hosono, Takahashi i Sakamoto najuspješnije među njima, okrenuli svojim solo karijerama, s povremenim okupljanjem u staro društvo. Nije stoga čudo da je upravo ljubitelj dalekog istoka David Alan Batt poznatiji kao David Sylvian u svojoj kasnijoj solo karijeri surađivao upravo s Ryuichijem Sakamotom iz YMO-a na brojnim pjesmama, pa i na onoj poznatoj, nagrađivanoj pjesmi Forbidden Colours, temi iz filma Nagise Oshime "Sretan Božić Mr. Lawrence".

Nakon što dakle preslušate njihovu inovativnu, elektronsku glazbu s kraja 70-ih i početka 80-ih godina 20. stoljeća, vidjet ćete da Yellow Magic Orchestra nisu neki bend tipično japanske pop folk glazbe, već vrlo globalno orijentirani na svjetsku publiku. Koriste puno naziva i tekstova pjesama na jezicima velikih zapadnih kultura; engleskom, njemačkom i francuskom. Ali pritom YMO dobro poznaju i koriste u svojoj glazbi utjecaje iz drugih dalekoistočnih kultura, poput npr. Koreje, pa čak i Indonezije.

Dakle dok je jednom Britancu Davidu Sylvianu sve to japansko i kinesko, zbog kulturne egzotičnosti, vrlo zanimljivo, privlačno i originalno, nekome drugome tko je Japanac ili Kinez u cijelom svom životu (a pretpostavimo da je široko obrazovan i globalno orijentiran) pomalo je dosadno stalno potvrđivati to svoje "japanstvo" ili "kinezičnost". Za nekoga poput Ryuichija Sakamota to se podrazumijeva i prije nego što se počne baviti glazbom.

Završno pitanje. Sve već znate o njima i kad bi YMO i David Sylvian bili kapitalistička korporacija, oni bi bili?

a) Atari

b) Fuji

c) Roland Corporation

možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:

Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter

Igor Suljagić | Facebook

NOVO! moje kratke animirane filmove  možete pronaći na mom YOUTUBE kanalu