Badlands kao Obećana Zemlja (rock uvod u temu) / na HRVATSKOM jeziku

Napomena: Zbog poslovnih obaveza u promociji turizma, kulture i pripremi novih knjiga jednom mjesečno ću pisati nove tekstove za ovaj blog.

BRUCE SPRINGSTEEN – Badlands kao Obećana Zemlja

(Rock uvod u temu o kojoj pišem u sljedećoj objavi)

(Napomena: Ovo je moj komentar jednog odabranog specifičnog detalja o tim ljudima, a ne glazbena kritika i ja niti ne želim biti rock kritičar.)
Odmah na početku priznajem, ja nisam fan Brucea Springsteena i možda je to bolje, da imam neutralniju poziciju prema njegovoj glazbi. Naravno, i ja sam volio njegovu komercijalnu, feel-good pjesmu Dancing In The Dark, ali većinu drugih iz kojih izbija tuga i naturalistički opisi teške borbe za bolji život nisam.

Kad sam prvi put čuo na radiju predstavljanje njegovih pjesama (a mi ovdje uvijek doznamo za nove američke nade s priličnim vremenskim zaostatkom) pomislio sam ono što bi vjerojatno pomislio svatko.

U redu, čovjek pokušava biti iskren u svojim pjesmama i traži taj "human touch" s publikom, ali pobogu zašto se bavi pjevanjem ako mu to teško ide s tim promuklim, hrapavim glasom? Glasom koji ne samo da zvuči puno starije, kao da je istrošen teškim životom, nego i tužno i nemoćno kada uzalud pokušava doseći visine. Čak nije ni onako simpatičan, kao što je bio onaj promukli ali sretni glas Louisa Armstronga, koji se uvijek držao jedne oktave ili onoga što je mogao otpjevati.

Unatoč takvom glasu zapazio sam da taj novi Amerikanac ima daleko iznadprosječni talent. Ali zašto ne odabere neku drugu profesiju ili vrstu umjetničkog izražavanja, gdje neće biti u startu hendikepiran s težim putom do vrha? Zar mu nije bolje odabrati nešto gdje će imati komparativnu prednost, a ne manu u odnosu na sve druge "Elvise lijepog glasa i stasa"? One koji su praktički rođeni da postanu pjevačke zvijezde, samo ako se žele baviti tim poslom. (Kasnije sam doznao da je taj za mene "novi frajer na sceni" tad već imao preko 30 godina i puno iskustva na sceni u relativnoj nepoznatosti.)

Uzet ću jedan ekstremniji primjer loseg, hrapavog glasa od Springsteenovog. Ne, nije to Tom Waits, nije ni Vlado Kalember, to je Edith Piaf. Zamislite sad sebe kako živite u Francuskoj u prvoj polovici 20. stoljeća i gledate na pozornici ženu vrlo niskog rasta i tužno grlenog glasa, koji od tuge i životne melankolije djeluje još puno starije. Međutim ona ipak daje na sceni sve od sebe. Svu svoju unutarnju emociju i intimu koja vas pogađa. Naravno da ćete joj uvijek zapljeskati na kraju pjesme i uzvikivati: Bravo, bravo madame! Bis!

To ne vrijedi npr. za šarmantnog i iskusnog pjevača i zabavljača Claudea Chevaliera, kojem možete slobodno i fućkati kada ima loš nastup. Kad mu ne ide pjevanje, kada izvlači neuspješne šale iz rukava, ali Edith Piaf… pa kako njoj možete fućkati kada loše pjeva? To bi ju silno pogodilo, a pogledajte ju. "Mora da je imala težak život pun boli i unatoč svemu, ona se toliko trudi..." Čitao sam i biografiju Claudea Chevaliera i doista ne mogu procijeniti tko je od njih dvoje, Edith ili Claude teže došao do svog uspjeha na pozornici. Ipak hoću reći da postoje neki pjevači (a i neki drugi umjetnici) koje uvijek morate voljeti iz određene vrste sažaljenja, bez obzira da li su im pjesme objektivno dobre ili nisu. Njihov vanjski izgled i sve drugo vanjsko što nije sama glazba, postaje važnije od pjesama i kao da vas moli da suosjećate s njima. Takvi izvođači kao da vas emocionalno ucjenjuju da "ne budete bez duše i da se rasplačete", ne toliko zbog njihovih pjesama koliko zbog cijele njihove životne priče. A pitam vas da li je to za vas dobar razlog za slušanje pjesama?

Vraćam se na Brucea Springsteena. Priznajem ipak da što sam stariji sve više cijenim Bossa iz New Jerseya. Osvrćući se na njegovu karijeru, zbog mnogo razloga najzanimljiviji mi je album Darkness on The Edge of Town iz 1978.

Taj album ne samo da zvuči kao nagovještaj da se u toj tami na rubu grada nešto krije, kao što se i neko svjetlo uvijek pojavi na kraju mračnog tunela, nego taj album doista predstavlja prekretnicu u karijeri Brucea Springsteena. Objavljen je nakon pune 3 godine pauze, u kojoj mu je čak bilo onemogućeno snimanje pjesama(!) zbog sudskog spora s njegovim tadašnjim menadžerom. Nije ga mučilo to što se zbog toga "ne može izražavati pred svijetom kao pjesnik i umjetnik", već jedan puno normalniji i zdraviji razlog. Springsteen je već tada s 25 stekao vlastitu obitelj. Ne nisu to bili žena i djeca, tada ih još nije imao. Njegova obitelj je bio E Street Band, njegovi glazbenici prema kojima je The Boss osjećao roditeljsku odgovornost kao prema svojoj obitelji koju treba prehraniti zaradom od pjesama i koncerata. A njemu je tada kao "ocu obitelji" prisilno bio oduzet ne samo posao nego i samo pravo na rad.

Drugi pjevači koji su uspjeli i postali NETKO za-koga-svi-znamo, uglavnom pjevaju o ljubavi, (žudnji za ljubavlju), sreći (želji da budu sretni), junaštvu (snovima da budu slavni junaci u svakodnevnom životu) ali rijetko koji nalazi teme poput Springsteena na ovom albumu. Meni kao strancu (koji nikad nisam bio u SAD-u) neobično je da netko iz New Jerseya pjeva o nečemu što se zove Badlands u South Dakoti na drugom kraju te velike zemlje, i nalazi inspiraciju za emotivnu pjesmu u nečemu što već svojim nazivom govori putniku da je to neko teško mjesto za život i da tu ne treba tražiti nikakvu ljepotu i raj za turiste. U redu, kasnije sam vidio da je nacionalni park Badlands u South Dakoti doista vrlo privlačno mjesto za avan-turiste koji žele proći iskušenja (iskustva) u divljoj prirodi, te da je Springsteen zapravo našao inspiraciju u nazivu filma "Badlands" Terrencea Malicka iz 1973.

Da bude jasno, Bruce Springsteen je oduvijek bio američki folk rocker, inspiriran countryjem i bluesom. Nikada nije bio urbani panker kakvog bih ja više volio čuti ali je ipak od svih Springsteenovih klasika možda baš "Badlands" pjesma koja najviše liči na punk. Ne slučajno, punk glazba je u tim godinama dominirala svijetom i izvodili su je isto takvi underground buntovnici protiv velikih diskografskih kuća i medija koji određuju tko će postati nova pop zvijezda i zlatna koka glazbene industrije. Upravo tako je i The Boss, sa svojim albumom koji je nastao i objavljen u već opisanim uvjetima neizvjesnosti, također uspio u svojoj pobuni protiv sustava.

Još zanimljivije mi je da se na ovom istom albumu zatim pojavljuje i pjesma "Promised Land", kao svojevrsni odgovor na "Badlands", pjesmu molitve i nade pjevačevog alter ega da će se jednog dana izdići visoko iznad te "loše zemlje" u kojoj teško preživljava. U ovoj pak pjesmi Bruce pjeva da on više nije dječak, nego čovjek i da baš zato vjeruje u obećanu zemlju. To njegovo vjerovanje međutim ne izgleda tako snažno i optimistično kako bi se očekivalo od pjesme s takvim imenom. Baš naprotiv, njegova vjera u obećanu zemlju je više skromnog i pobožnog tipa, što je i objasnio jednom prilikom. Ovom pjesmom Bruce ustvari želi dati poruku da je u životu potrebno izgubiti iluzije o životu bez ograničenja, da bi čovjek baš zbog toga mogao sačuvati odlučnost i snažnu želju da nadiđe svoja skromne snage, te zadrži osjećaj/spoznaju za sve mogućnosti koje život ipak pruža, unatoč svemu. Uistinu ova Springsteenova misao je jedna od najvećih životnih mudrosti koju sam pročitao u svijetu rock and rolla. Možda jedino tako loša zemlja može STVARNO postati za vas obećana?
Završno pitanje. Sve već znate o njemu i kad bi Bruce Springsteen bio kapitalistička korporacija, Springsteen i E Street Band bi bili?
a) Amazon
b) Apple
c) Green Business Alliance


možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:
Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter
Igor Suljagić | Facebook