Badlands kao Obećana Zemlja (rock uvod u temu) / na HRVATSKOM jeziku
Napomena:
Zbog poslovnih obaveza u promociji turizma, kulture i pripremi novih
knjiga jednom mjesečno ću pisati nove tekstove za ovaj blog.
BRUCE
SPRINGSTEEN – Badlands kao Obećana Zemlja
(Rock
uvod u temu o kojoj pišem u sljedećoj objavi)
(Napomena: Ovo je moj komentar jednog odabranog specifičnog detalja o tim ljudima, a ne glazbena kritika i ja niti ne želim biti rock kritičar.)
Odmah na početku priznajem, ja nisam fan Brucea Springsteena i možda je to bolje, da imam neutralniju poziciju prema njegovoj glazbi. Naravno, i ja sam volio njegovu komercijalnu, feel-good pjesmu Dancing In The Dark, ali većinu drugih iz kojih izbija tuga i naturalistički opisi teške borbe za bolji život nisam.
Kad
sam prvi put čuo na radiju predstavljanje njegovih pjesama (a mi
ovdje uvijek doznamo za nove američke nade s priličnim vremenskim
zaostatkom) pomislio sam ono što bi vjerojatno pomislio svatko.
U
redu, čovjek pokušava biti iskren u svojim pjesmama i traži taj
"human touch" s publikom, ali pobogu zašto se bavi
pjevanjem ako mu to teško ide s tim promuklim, hrapavim glasom?
Glasom koji ne samo da zvuči puno starije, kao da je istrošen
teškim životom, nego i tužno i nemoćno kada uzalud pokušava
doseći visine. Čak nije ni onako simpatičan, kao što je bio onaj
promukli ali sretni glas Louisa Armstronga, koji se uvijek držao
jedne oktave ili onoga što je mogao otpjevati.
Unatoč
takvom glasu zapazio sam da taj novi Amerikanac ima daleko
iznadprosječni talent. Ali zašto ne odabere neku drugu profesiju
ili vrstu umjetničkog izražavanja, gdje neće biti u startu
hendikepiran s težim putom do vrha? Zar mu nije bolje odabrati nešto
gdje će imati komparativnu prednost, a ne manu u odnosu na sve druge
"Elvise lijepog glasa i stasa"? One koji su praktički
rođeni da postanu pjevačke zvijezde, samo ako se žele baviti tim
poslom. (Kasnije sam doznao da je taj za mene "novi frajer na
sceni" tad već imao preko 30 godina i puno iskustva na sceni u
relativnoj nepoznatosti.)
Uzet
ću jedan ekstremniji primjer loseg, hrapavog glasa od
Springsteenovog. Ne, nije to Tom Waits, nije ni Vlado Kalember, to je
Edith Piaf. Zamislite sad sebe kako živite u Francuskoj u prvoj
polovici 20. stoljeća i gledate na pozornici ženu vrlo niskog rasta
i tužno grlenog glasa, koji od tuge i životne melankolije djeluje
još puno starije. Međutim ona ipak daje na sceni sve od sebe. Svu
svoju unutarnju emociju i intimu koja vas pogađa. Naravno da ćete
joj uvijek zapljeskati na kraju pjesme i uzvikivati: Bravo, bravo
madame! Bis!
To
ne vrijedi npr. za šarmantnog i iskusnog pjevača i zabavljača
Claudea Chevaliera, kojem možete slobodno i fućkati kada ima loš
nastup. Kad mu ne ide pjevanje, kada izvlači neuspješne šale iz
rukava, ali Edith Piaf… pa kako njoj možete fućkati kada loše
pjeva? To bi ju silno pogodilo, a pogledajte ju. "Mora da je
imala težak život pun boli i unatoč svemu, ona se toliko trudi..."
Čitao sam i biografiju Claudea Chevaliera i doista ne mogu
procijeniti tko je od njih dvoje, Edith ili Claude teže došao do
svog uspjeha na pozornici. Ipak hoću reći da postoje neki pjevači
(a i neki drugi umjetnici) koje uvijek morate voljeti iz određene
vrste sažaljenja, bez obzira da li su im pjesme objektivno dobre ili
nisu. Njihov vanjski izgled i sve drugo vanjsko što nije sama
glazba, postaje važnije od pjesama i kao da vas moli da suosjećate
s njima. Takvi izvođači kao da vas emocionalno ucjenjuju da "ne
budete bez duše i da se rasplačete", ne toliko zbog njihovih
pjesama koliko zbog cijele njihove životne priče. A pitam vas da li
je to za vas dobar razlog za slušanje pjesama?
Vraćam
se na Brucea Springsteena. Priznajem ipak da što sam stariji sve
više cijenim Bossa iz New Jerseya. Osvrćući se na njegovu
karijeru, zbog mnogo razloga najzanimljiviji mi je album Darkness on
The Edge of Town iz 1978.
Taj
album ne samo da zvuči kao nagovještaj da se u toj tami na rubu
grada nešto krije, kao što se i neko svjetlo uvijek pojavi na kraju
mračnog tunela, nego taj album doista predstavlja prekretnicu u
karijeri Brucea Springsteena. Objavljen je nakon pune 3 godine pauze,
u kojoj mu je čak bilo onemogućeno snimanje pjesama(!) zbog sudskog
spora s njegovim tadašnjim menadžerom. Nije ga mučilo to što se
zbog toga "ne može izražavati pred svijetom kao pjesnik i
umjetnik", već jedan puno normalniji i zdraviji razlog.
Springsteen je već tada s 25 stekao vlastitu obitelj. Ne nisu to
bili žena i djeca, tada ih još nije imao. Njegova obitelj je bio E
Street Band, njegovi glazbenici prema kojima je The Boss osjećao
roditeljsku odgovornost kao prema svojoj obitelji koju treba
prehraniti zaradom od pjesama i koncerata. A njemu je tada kao "ocu
obitelji" prisilno bio oduzet ne samo posao nego i samo pravo na
rad.
Drugi
pjevači koji su uspjeli i postali NETKO za-koga-svi-znamo, uglavnom
pjevaju o ljubavi, (žudnji za ljubavlju), sreći (želji da budu
sretni), junaštvu (snovima da budu slavni junaci u svakodnevnom
životu) ali rijetko koji nalazi teme poput Springsteena na ovom
albumu. Meni kao strancu (koji nikad nisam bio u SAD-u) neobično je
da netko iz New Jerseya pjeva o nečemu što se zove Badlands u South
Dakoti na drugom kraju te velike zemlje, i nalazi inspiraciju za
emotivnu pjesmu u nečemu što već svojim nazivom govori putniku da
je to neko teško mjesto za život i da tu ne treba tražiti nikakvu
ljepotu i raj za turiste. U redu, kasnije sam vidio da je nacionalni
park Badlands u South Dakoti doista vrlo privlačno mjesto za
avan-turiste koji žele proći iskušenja (iskustva) u divljoj
prirodi, te da je Springsteen zapravo našao inspiraciju u nazivu
filma "Badlands" Terrencea Malicka iz 1973.
Da
bude jasno, Bruce Springsteen je oduvijek bio američki folk rocker,
inspiriran countryjem i bluesom. Nikada nije bio urbani panker kakvog
bih ja više volio čuti ali je ipak od svih Springsteenovih klasika
možda baš "Badlands" pjesma koja najviše liči na punk.
Ne slučajno, punk glazba je u tim godinama dominirala svijetom i
izvodili su je isto takvi underground buntovnici protiv velikih
diskografskih kuća i medija koji određuju tko će postati nova pop
zvijezda i zlatna koka glazbene industrije. Upravo tako je i The
Boss, sa svojim albumom koji je nastao i objavljen u već opisanim
uvjetima neizvjesnosti, također uspio u svojoj pobuni protiv
sustava.
Još
zanimljivije mi je da se na ovom istom albumu zatim pojavljuje i
pjesma "Promised Land", kao svojevrsni odgovor na
"Badlands", pjesmu molitve i nade pjevačevog alter ega da
će se jednog dana izdići visoko iznad te "loše zemlje" u
kojoj teško preživljava. U ovoj pak pjesmi Bruce pjeva da on više
nije dječak, nego čovjek i da baš zato vjeruje u obećanu zemlju.
To njegovo vjerovanje međutim ne izgleda tako snažno i optimistično
kako bi se očekivalo od pjesme s takvim imenom. Baš naprotiv,
njegova vjera u obećanu zemlju je više skromnog i pobožnog tipa,
što je i objasnio jednom prilikom. Ovom pjesmom Bruce ustvari želi
dati poruku da je u životu potrebno izgubiti iluzije o životu bez
ograničenja, da bi čovjek baš zbog toga mogao sačuvati odlučnost
i snažnu želju da nadiđe svoja skromne snage, te zadrži
osjećaj/spoznaju za sve mogućnosti koje život ipak pruža, unatoč
svemu. Uistinu ova Springsteenova misao je jedna od najvećih
životnih mudrosti koju sam pročitao u svijetu rock and rolla. Možda
jedino tako loša zemlja može STVARNO postati za vas obećana?
Završno pitanje. Sve već znate o njemu i kad bi Bruce Springsteen bio kapitalistička korporacija, Springsteen i E Street Band bi bili?
a) Amazon
b) Apple
c) Green Business Alliance
možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:
Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter
Igor Suljagić | Facebook
Završno pitanje. Sve već znate o njemu i kad bi Bruce Springsteen bio kapitalistička korporacija, Springsteen i E Street Band bi bili?
a) Amazon
b) Apple
c) Green Business Alliance
možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:
Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter
Igor Suljagić | Facebook
Primjedbe
Objavi komentar