U2 - rock uvod u temu mog sljedećeg članka / na HRVATSKOM jeziku


Kako je to biti u tuđem umu i postati netko drugi?
(Rock uvod u temu o kojoj pišem u sljedećoj objavi)


U2
(Napomena: Ovo je moj komentar jednog odabranog specifičnog detalja o tim ljudima, a ne glazbena kritika benda i ja ni ne želim biti rock kritičar.)
Njihova svjetska koncertna turneja ZOO TV od 1992. do 1993. vjerojatno je dosad nenadmašeni multimedijski spektakl neke rock grupe. Ako baš ne po kvaliteti, onda svakako po ambicioznosti. Obuhvaćala je sve i svašta: od piratskih video prijenosa uživo, aluzija na pad komunizma i Berlinskog zida s posebno dekoriranim DDR trabantom, pa sve do satelitskog video uključenja u Sarajevo, tada pod ratnom opsadom. O svemu tome možete detaljnije pročitati na internetu. Detalj koji mi je ovdje posebno zanimljiv nema veze s politikom. Bono Vox se tada maskirao u rokerskog egomanijaka, tele-evangelista pa i samog vraga, nastojeći pobjeći što dalje od dotadašnje ozbiljne političke angažiranosti irske grupe U2.
U to vrijeme Bono je izjavio, "Kroz cijele 80-e pokušavali smo biti svoji i propadali u tom pokušaju čim bi se upalila svjetla pozornice… Onda smo odlučili zabaviti se postajući netko drugi ili barem drugačije verzije nas samih.“  Bono bi ostajao u svojoj glumljenoj personi i izvan koncertne pozornice objašnjavajući da mu je taj pomaknuti karakter davao slobodu da kaže stvari koje se kao Paul Hewson alias Bono Vox ne bi usudio reći.
Te dvije striktno odijeljene kategorije glazbe su i glavna osobina grupe U2. Ne znam nijedan slavni svjetski bend čije se pjesme mogu toliko jasno podijeliti u dvije vrste. One angažirane za neku stvar, ne nužno političku (Sunday Bloody Sunday, One, Pride, Gloria...) i one hedonistički bahate (arogantne) (Vertigo, Elevation, Mysterious Ways, Even Better Than The Real Thing...) Dok većina ostalih rokera ubrzo dosadi jer se ponaša predvidljivo i kad jednom uspiju svakog dana smišljaju neku novu kopiju tog istog hita nadajući se da će i ta pjesma ponoviti jednak uspjeh. Tako oni cijelog života ostaju za javnost ili humanisti ili hedonisti. Jedino U2 uspijeva nositi oba lica. Svaka njihova pjesma je ili na jednoj ili na drugoj strani kao da se radi o dva sasvim različita benda.
Dragi čitatelji da li i vi također trebate staviti masku na lice svaki put kad hoćete kazati ono što stvarno želite? Drugim riječima zato da biste mogli izreći ono što se pod svojim pravim licem i identitetom ne biste usudili?
Završno pitanje. Sve već znate o njima i kad bi U2 bio kapitalistička korporacija, U2 bi bio?
a) Coca-Cola
b) UN
c) Vodafone

možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:
Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter
Igor Suljagić | Facebook

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

The Change of World Superpowers Happens Right Now... in Football / in ENGLISH

New Tales of The Present time of my Žumberak / in ENGLISH

Rock intro to the topic of the month: BECK - MAGIC POTION THAT WILL GIVE YOU POWER / in ENGLISH