U2 - rock uvod u temu mog sljedećeg članka / na HRVATSKOM jeziku
Kako je to biti u tuđem umu i postati netko drugi?
(Rock uvod u temu o
kojoj pišem u sljedećoj objavi)
U2
(Napomena: Ovo je moj komentar jednog odabranog specifičnog
detalja o tim ljudima, a ne glazbena kritika benda i ja ni ne želim biti rock
kritičar.)
Njihova svjetska koncertna turneja ZOO TV od 1992. do 1993.
vjerojatno je dosad nenadmašeni multimedijski spektakl neke rock grupe. Ako baš
ne po kvaliteti, onda svakako po ambicioznosti. Obuhvaćala je sve i svašta: od
piratskih video prijenosa uživo, aluzija na pad komunizma i Berlinskog zida s
posebno dekoriranim DDR trabantom, pa sve do satelitskog video uključenja u
Sarajevo, tada pod ratnom opsadom. O svemu tome možete detaljnije pročitati na
internetu. Detalj koji mi je ovdje posebno zanimljiv nema veze s politikom.
Bono Vox se tada maskirao u rokerskog egomanijaka, tele-evangelista pa i samog
vraga, nastojeći pobjeći što dalje od dotadašnje ozbiljne političke angažiranosti
irske grupe U2.
U to vrijeme Bono je izjavio, "Kroz cijele 80-e pokušavali
smo biti svoji i propadali u tom pokušaju čim bi se upalila svjetla pozornice…
Onda smo odlučili zabaviti se postajući netko drugi ili barem drugačije verzije
nas samih.“ Bono bi ostajao u svojoj
glumljenoj personi i izvan koncertne pozornice objašnjavajući da mu je taj
pomaknuti karakter davao slobodu da kaže stvari koje se kao Paul Hewson alias
Bono Vox ne bi usudio reći.
Te dvije striktno odijeljene kategorije glazbe su i glavna
osobina grupe U2. Ne znam nijedan slavni svjetski bend čije se pjesme mogu
toliko jasno podijeliti u dvije vrste. One angažirane za neku stvar, ne nužno
političku (Sunday Bloody Sunday, One, Pride, Gloria...) i one hedonistički
bahate (arogantne) (Vertigo, Elevation, Mysterious Ways, Even Better Than The Real
Thing...) Dok većina ostalih rokera ubrzo dosadi jer se ponaša predvidljivo i
kad jednom uspiju svakog dana smišljaju neku novu kopiju tog istog hita
nadajući se da će i ta pjesma ponoviti jednak uspjeh. Tako oni cijelog života
ostaju za javnost ili humanisti ili hedonisti. Jedino U2 uspijeva nositi oba
lica. Svaka njihova pjesma je ili na jednoj ili na drugoj strani kao da se radi
o dva sasvim različita benda.
Dragi čitatelji da li i vi također trebate staviti masku na lice
svaki put kad hoćete kazati ono što stvarno želite? Drugim riječima zato da
biste mogli izreći ono što se pod svojim pravim licem i identitetom ne biste
usudili?
Završno pitanje. Sve već znate o njima i kad bi U2 bio
kapitalistička korporacija, U2 bi bio?
a) Coca-Cola
b) UN
c) Vodafonemožete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:
Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter
Igor Suljagić | Facebook
Primjedbe
Objavi komentar