Rock summer hits uvod u temu mjeseca: P!NK - DAN U ŽIVOTU NEKOG DRUGOG / na HRVATSKOM

Rock summer hits uvod u temu mjeseca:

P!NK - DAN U ŽIVOTU NEKOG DRUGOG / na HRVATSKOM

Pisao sam već članke o nekim izvođačima kod kojih su boje iznimno važne za njihov izgled na rock sceni. Kod Green Daya je to više zafrkancija i nakon dosta pretraživanja shvatio sam da "zeleni dan" vjerojatno označava dan proveden u pušenju trave. (Ne mogu za nikog od rock zvijezda tvrditi da je sve o njima točno. Sve što znam o njima pročitao sam, preslušao i katkad vidio iz daljine na koncertu, a sjetite se kolike su zvijezde showbusinessa, osobito glumci, izmislile svoju životnu priču kao cijeli jedan lažni mit o sebi.) Međutim, kod Pink se može bez sumnje reći da je pitanje boje kao zaštitnog znaka doista važno. "Her true colours shinin' thru" mnogo ozbiljnije, pa ih čak stilizirano označava s uskličnikom umjesto slova „I“. Odličan, a nenametljiv marketinški trik, bravo P!nk, prvi bod za tebe!

Kao tinejdžerica u Philadelphiji, Alecia Moore očajnički je željela ostvariti glazbenu karijeru, kao izlaz iz svog nesretnog, osobnog života, obilježenog razvodom roditelja i tinejdžerskom nesposobnošću da se nosi s takvom situacijom razdvojenog života. O tome autobiografski pjeva pjesmu „Family Portrait“, gotovo kao svoju ispovijed. Pokušala je tada bilo koji glazbeni smjer od punka do r'n'b grupa, sve dok joj njezin glazbeni producent nije savjetovao promjenu imagea, od slatke u agresivnu djevojku, krene u solo karijeru, oboji kosu i uzme umjetničko ime po Steve Buscemijevom Mr. Pinku iz Tarantinovog filma "Reservoir Dogs". Producentovo ime je Antonio „LA“ Reid iz LaFace Recordsa, i on je kriv za sve. (Taj tip je onaj L.A. koji joj u pjesmi kaže da će biti pop zvijezda, dok sam ja naivno mislio da joj to govori jedan drugi L.A. o kojem ona sanja. :) Drugi bod za tebe.)

Da, ja mogu zamisliti Aleciu Moore kako pjeva r'n'b pokušavajući biti druga Beyonce, ali ne mogu zamisliti P!nk da pjeva ono što je potpuno suprotno njenom javnom imageu.
U svakom slučaju Alecia je, kao obećavajuća ali ne još poznata pjevačica, poduzela najveći i ključni rizik u svojoj glazbenoj karijeri. Na užas svojih šefova, P!nk je kompletno promijenila svoj stil i od r'n'b slatkice na prvom albumu "Can't Take Me Home" postala punk buntovnica na drugom albumu "Missundaztood". Unatoč opomenama svih profesionalaca iz diskografske kuće koji su podržavali njezinu karijeru i koji su tvrdili da nije dobro mijenjati nešto radikalno, jer se njezin debitantski r'n'b album dobro prodaje na tržištu. Na kraju krajeva, nek idu kvragu ti šefovi, oni su samo poslodavci koji brinu za svoj uloženi novac, i te pjesme ne pjevaju ONI nego ONA. „Missundaztood“ je onaj album na kojem su hitovi "Just Like A Pill", "Don't Let Me Get Me", "Get The Party Started", "Family Portrait"... - i nakon njega Alecia Moore tj. P!nk postala je legenda za koju svi znamo. Na tom albumu ona sasvim jasno i glasno pjeva, čak i onome tko jedva razumije engleski, da joj je dosta uzimanja morfija, da joj je dosta toga da bude druga Britney Spears, da želi pobjeći od svega toga i naposljetku moli doktora da joj izda lijek na recept, dan u životu nekog drugog.
Evo, dragi čitatelji tako službeno glasi životna priča filadelfijske pjevačice P!nk o toj mitskoj preobrazbi "iz bijelog labuda u ružno pače". U redu, možda cijela ta priča kako je danas pričaju P!nk i Antonio Reid nije sasvim istinita, možda je to samo bajka u obrnutom smjeru, ali kao životna priča o
uspjehu, priznajem da to i meni zvuči marketinški odlično.
Na mene je štoviše taj stih o provedenom „danu u životu nekog drugog“ iz njene pjesme „Don't Let Me Get Me“ i vrlo doslovno utjecao. Inspirirao me u mom futurističkom romanu „Shengzian Oparamun“ gdje u jednom trenutku glavni lik na rizičan način preuzima tuđe stečeno životno iskustvo u svoju svijest i razmišlja o tome što bi mu se moglo dogoditi. Čak postoji još jedna simbolična poveznica s ovom američkom pjevačicom. U romanu antagonist glavnog junaka voli nositi ružičaste naočale kroz koje gleda cijeli svijet oko sebe u ružičastom, dakle pozitivno.
Ipak postoji mala semantička razlika između hrvatskog i engleskog, za koju nisam znao prije prevođenja romana s hrvatskog na engleski. Ono što na engleskom predstavlja izraz “looking life through ROSE coloured glasses” (La vie en rose) na hrvatskom se doslovno kaže “looking life through PINK coloured glasses”.





Uostalom nekako mi se čini da je glazbena scena svugdje u svijetu namjerno izgrađena kao most između dvije obale, dvije krajnosti i da muzičari koji se ne žele svrstati na bilo koju od tih strana, nego žele ostati

negdje u sredini gdje im je i glazbeni ukus, nikada neće postati uspješne zvijezde, a vjerojatno niti
cijenjeni umjetnici.
Na jednoj strani mosta su sve lijepe i sretne Beyonce ovog svijeta. One nam u svojim pjesmama
govore da je u životu jedino važno pronaći ljubav i sreću. U redu, volimo ih ali ih ne obožavamo baš
previše, jer nam se sve to čini nekako lažno i umjetno. Jako daleko od našeg prosječno neuspješnog i
otuđenog života. Takvi izvođači su naravno najuspješniji, jer oni imaju srce i dušu za nas male ljude, te multimilijunske brojke prodaje njihovih albuma naposljetku kažu da (skoro) svatko želi doživjeti tu bajku, bez obzira je li istinita ili lažna. Zato je tu pop glazba za vas. Iz istog razloga zbog kojeg postoji i holivudski romantični film sa sretnim krajem. Da li se nekada zapitate zašto zapravo želite pogledati i sljedeći nastavak romanse Toma i Maggie, ako ste već u prvom vidjeli sve što će se ionako dogoditi i u ovom sljedećem? Nije baš da vas doista zanima dramska kvaliteta priče i scenarija, nego jednostavno želite ponovo doživjeti tu sreću i zadovoljstvo na dovoljno uvjerljivo, odglumljen način.
Na drugoj strani mosta su sve ljute i buntovne P!nk ovog svijeta. To su oni izvođači koji se bune protiv tog nametnutog sustava, industrije showbusinessa koja uvijek gura naprijed idiličnu i više-manje lažnu sliku života kao nečeg rajski lijepog, jer od takve slike cijela zabavljačka industrija može dobro živjeti. Ovi drugi, ljuti buntovnici nam u svojim pjesmama govore da je u životu ipak bolje biti iskren, imati stav i reći istinu svakome u lice, nego živjeti tu lažnu, "holivudsku sliku" ljubavi i sreće. („Honesty, such a lonely word...“ nitko to ne kaže točnije od Billyja Joela.) Ovi drugi izvođači, "buntovnici sa stavom" nikada ne prodaju toliko albuma i CD-ova kao ovi prvi, jer oni imaju ljutiti stav umjesto srca i duše. Puno manji broj njihovih prodanih albuma potvrđuje da mi njih zapravo MNOGO MANJE VOLIMO,  ali ih zato MNOGO VIŠE OBOŽAVAMO. I to uopće nije paradoks. Oni su nam naime stalna nada, sa svojom "borbom protiv sustava", da bi se nešto ipak moglo promijeniti u tom konzervativnom svijetu zabavne industrije. Industrije koja se niti ukusom, niti tehnologijom nije nimalo promijenila, još od 50-ih godina 20. stoljeća, otkad postoje top-liste popularnosti pjesama.
Na kraju krajeva, glazbena industrija koja stoji iza jednih i drugih izvođača uvijek ima isti cilj, zaradu, i ako je ono prvo glumljena sreća, nije li ovo drugo glumljeno buntovništvo? Zbog toga treba zanemariti osobni ukus i preferencije, treba izgraditi most na onu drugu stranu. Taj most treba doći do one druge publike, druge krajnosti i treba stvoriti tim slatkim i vječno sretnim pop zvijezdama "opoziciju", od ljutitih i vječno nezadovoljnih rokera. Onih koji se bune i kritiziraju sve što je loše u društvu, "jer oni nisu na vlasti". Pitam se koliko bi se promijenili da stvarno dobiju vlast? Pogledajte Micka Jaggera, kojeg su nekad reklamirali kao "buntovnika protiv sustava", kako je danas sretan i zadovoljan konzervativac nakon što je Brexit pobijedio.
Završno pitanje. Dakle znate sve o njoj i da je P!nk kapitalistička korporacija, ona bi bila:
a) Hollywood Reporter
b) Red Bull
c) Victoria's Secret

možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:

Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter

Igor Suljagić | Facebook
Igor Suljagić | Linkedin

Kao što u gornjem desnom uglu članka možete i podijeliti (šerati) blog post koji vam se svidio.