Rock uvod u temu mjeseca. BECK - ČAROBNI NAPITAK KOJI ĆE TI DONIJETI MOĆ / na HRVATSKOM

Rock uvod u temu mjeseca

BECK HANSEN - ČAROBNI NAPITAK KOJI ĆE TI DONIJETI MOĆ (barem tako kažu…)

(NAPOMENA: Svaki mjesec kao uvodni članak u temu pišem post o nekoj rock grupi ili solo izvođaču. Tako sam dosad pisao o U2, Nirvani, Bruceu Springsteenu, Evanescence, Yellow Magic Orchestra i Japan (bend Davida Sylviana), Green Dayu, The Police, a ovaj mjesec na redu je Beck Hansen. Nisam rock kritičar i ne pišem te članke kao kritiku ili recenziju njihovih pjesama. Zanimaju me prije svega posebnosti životnog puta i razvoja muzičara čiju glazbu naravno smatram originalnom i kvalitetnom, te opisujem neke detalje koji obično imaju veze s turističkom temom mojeg mjesečnog bloga. Jedan mjesec doći će tako red i na jedan naš hrvatski rock band, o kojem vi s engleskog govornog područja vjerojatno ne znate puno.)

Beck Hansen (rođen kao Campbell), odrastao je u umjetničkoj obitelji, oca glazbenika, i majke vizualne umjetnice. Nakon razvoda roditelja on ostaje živjeti s majkom i preuzima njezino prezime. Ta prekretnica u ranom životu vjerojatno je presudnije utjecala na Beckov glazbeni sentiment, nego mnoga kasnija iskustva čovjeka koji je već kao mladi, anonimni glazbenik proputovao puno svijeta u potrazi za egzistencijom. Simbolički rečeno, djeca iz sretnih brakova obično pjevaju o tome kako su ludo zaljubljeni i vjeruju da će ta ljubav ostati vječna. Beck, dijete rastavljenih roditelja, između ostalih pjesama ima i jednu koja se zove "Think I'm In Love".

U njegovoj glazbi uočljiva je plahost i fragilnost duše koja na prvi pogled izgleda kao gubitnička. Međutim meni se čini da sve te njegove slabosti imaju puno dublji uzrok od obične melankolije ili depresije. Razlog koji se krije, pretpostavljam u traženju neke dublje inspiracije za ovu umjetnost kojom se bavi, te pronalaženju nekih dubljih odgovora na tipična religiozno-filozofska pitanja, umjesto onih najjednostavnijih rješenja koja nudi literatura samopomoći. Zbog toga Beckova glazba unatoč svim eksperimentima s različitim muzičkim žanrovima ipak zvuči nekako starinski. Beck je pravi primjer kako glazbenik ne mora težiti nečem novom i drugačijem "od svega što je dosad bilo" da bi stvarao dobru glazbu. Njegov stil je starinski ali na klasično dobar, a ne izlizano demodiran način.

Naravno, promijenio je puno toga u svojoj glazbi kroz ova 3 desetljeća, pa je u 90-ima na početku karijere ustrajao na autoironiji i neobičnom humoru kojim je ismijavao američki folk, pogotovo upotrebom hip-hop sampleova koji namjerno zvuče kao klišeji tipičnog, banalnog folka. Ta vrsta glazbenog humora pogotovo se vidi u ondašnjim hitovima s kojima se probio na internacionalnu scenu, "Loser" i "Where It's At".

U sljedećoj dekadi stilski je varirao od pravog, energičnog rocka nekih uspješnih pjesama s albuma "Guero" do izrazite psihodelije na albumu "Modern Guilt". Međutim mislim da je Beck dosegao svoj kreativni vrhunac tek nakon toga. U ovoj dekadi, kad se vratio svojim počecima, ali na drugačiji način.

Kako to već biva u životu, ono što najviše ismijavamo u mladosti ipak nas podsvjesno obilježi, pa je Beck Hansen u zrelim godinama prestao ismijavati američki folk i štoviše postao jedan od najboljih autora američkog psihodeličnog folka. Njegova glazbena kvaliteta najbolje dolazi do izražaja upravo u toj modernoj verziji psihodelije onih starih rock grupa iz 60-ih i 70-ih godina. Pogotovo sjajne pjesme "Waking Light" i "Morning", na albumu iz 2014. "Morning Phase", ne samo kvalitetom nego i atmosferom djeluju nepretenciozno i umirujuće poput aspirina. Taj album je prepoznala i struka i dodijelila mu zasluženu nagradu Grammy za album godine.

Stoga "Lou Reed naše generacije", alternativni roker Beck Hansen danas mudro povezuje psihodeliju i proto-punk Pink Floyda i Velvet Undergrounda, uzimajući tako "najbolje od oba svijeta", ali ne samo to. Usuđujem se reći da je Beck s vremenom postao i bolji od njih. Vidi se da je to mudar glazbenik i kompozitor, koji eklektički preuzima vrline tih slavnih bendova, ali izbjegava uzeti njihove mane. Npr. pretjeranu narcisoidnost Rogera Watersa, zatim pretjeranu melankoliju Loua Reeda, a pogotovo puno preveliku umjetničku pretencioznost Pink Floyda, koji su pokušavali stvarati "glazbena remek djela koja iz psihodeličnog bluesa prelaze u klasičnu simfonijsku glazbu".

(Da objasnim, naslušao sam se u životu jako puno te klasične glazbe i svi konceptualni albumi Pink Floyda, muzičara odraslih na bluesu a ne klasičnoj glazbi, zvuče upravo toliko pretenciozno kao da žele biti Beethoven ili Čajkovski za rock and roll 20. stoljeća. Jedino što im nedostaje je upravo ta kvaliteta komponiranja potrebna za simfonije. Da, to je odličan psihodelični rock ali nedovoljan za kvalitetu klasične glazbe, po mojem mišljenju.)

S druge strane Beck Hansen, muzičar koji je također odrastao na američkom bluesu zadržao je ipak dovoljno skromno mišljenje o sebi da zna procijeniti gdje su mu granice umjetničke kreativnosti. Vjerojatno zato što je većinu života proveo kao autsajder bez privilegija, čovjek kojeg su uglavnom podcjenjivali, za svaki novi hit govorili da će mu biti zadnji u karijeri i nazivali ga "kraljem beskorisnih zabušanata". Valja reći da se Beck uvijek oštro protivio tom imageu, navodeći svoj težak uspon od slabo plaćenog radnika i uličnog svirača koji je svakog dana učio u praksi kako zainteresirati nepoznate ljude za svoju glazbu, pa sve do ovog sadašnjeg statusa ozbiljnog kompozitora.

No dobro, kad već i Beck ima taj image i kad se govori o psihodeliji, kozmičkom bluesu i ostalim srodnim žanrovima koji postoje u glazbi još od 60-ih godina prošlog stoljeća onda postaje neizbježno da otvorim još jednu temu. Uz ove vrste glazbe, puno više nego neke druge, ljudi automatski povezuju droge. Od starog LSD-a (koji je odavno izašao iz upotrebe) pa sve do suvremenih sintetičkih opijata. Eto, da budem sarkastičan, u svijetu opijata slava traje još kraće nego na top listama popularnih hitova. Tu se još bolje vidi efekt prolaska vremena. Nekada najveći bend na svijetu The Beatles (Nije dobro misliti da su i danas najveći. Glazba se razvija dalje i nikad ne znate što nas novo uskoro čeka!) bili su jako moderni i subverzivni dečki u svoje vrijeme. Tako su u svojoj psihodeličnoj fazi napisali pjesmu Lucy In The Sky of Diamonds ili kraće, prema inicijalima naslova - LSD. S druge strane, proslavljeni futuristički pisac Aldous Huxley napisao je cijelu knjigu o Vratima percepcije i bio je toliko opsjednut traženjem kreativnosti i inspiracije pod utjecajem LSD-a i ostalih halucinogenih droga, da je utjecao čak i na ime grupe The Doors.

Međutim, kada današnjoj generaciji mladih ljudi spomenete LSD oni neće pomisliti na ništa subverzivno, a kamoli moderno. Prije će misliti da ste vi neki starkelja iz predinternetskog doba, koji doma sluša stare ploče Pink Floyda iz faze Syda Barreta. Koji ne zna što su današnje cool i trendy zabave. Koji priča svakome u društvu da je komunizam bio bolji i koji sve u svemu živi u dalekoj, izgubljenoj prošlosti. Dakle vidite i sami kako se ta narko “moda” brzo mijenja i kako nema smisla trčati za njom, misleći da ćete s time biti "in". Jedino je sigurno da ćete ubrzo postati "out". I u modnom smislu i doslovno.

Umjesto da se bavim danas neupotrebljivom rock arheologijom ja ću ovdje učiniti nešto korisnije, demisticifirat ću taj lažni mit.  To su samo predrasude da je droga bila jedino sredstvo kreativne inspiracije u ondašnjim vrstama rocka. Droga jednako postoji i u drugim vrstama glazbe, onima s kojima se obično ne povezuje prvom asocijacijom. Jednako tako droga oduvijek postoji i u drugim umjetnostima, te u njoj inspiraciju traže oni koji je ne mogu pronaći u svojoj duši i svakodnevnom životu oko sebe.

Ako vas dublje zanima rock onda ste se nesumnjivo nagledali i hrpe rockumentaryja.

Naslušali ste se po tim filmovima intervjua s cijelim nizom muzičara. Uglavnom onih čija je realna vrijednost precijenjena ili onih koji doista nisu osobito uspješni u svom poslu, kad se svjetla pozornice ugase. Međutim mnogo njih ima to jedno, psihološki važno utočište utjehe. Oni dakle ne sviraju ono "smeće koje se dobro prodaje na estradi... ne, oni se trude doseći onu pravu umjetnost u glazbi". Kad poslušate njihovu glazbu, obično se nekako desi da su ti muzičari neki elitistički snobovi koji sviraju nešto dekadentno između bluesa i jazza, pa onda obično u intervjuu spomenu onu čuvenu frazu, da im je u karijeri najbolje išlo u doba kad su se najviše drogirali, jer kao što urbana legenda kaže: "da bi svirao dobar blues moraš piti i drogirati se".

"Gle stari moj, ako ti ne možeš pronaći inspiraciju u glazbi na prirodni način, nego moraš koristiti dodatne stimulanse da bi "bio to što jesi" nisi li možda pomišljao da promijeniš vrstu glazbe? Jer ovo što radiš možda izgleda cool i elitistički za nekog drugog koga želiš impresionirati, ali ipak nije prava stvar za tebe." Život kakav god da je, a svima nam je većinu vremena težak i neugodan, ipak je neizmjerno bogat i raznolik novim i neočekivanim doživljajima. Ne samo vaš vlastiti život, nego je i svijet oko vas ispunjen iskustvima drugih ljudi toliko da za svakog tko se želi umjetnički izraziti i tko inspiraciju traži, ima je puno više nego što mu treba.

Ono doba rock'n'rolla koje se u današnjoj kulturi rock magazina i nostalgičnih TV emisija najviše glorificira, dešavalo se prije nekih 50-ak godina. Dakle to je danas već daleka prošlost i ima vrlo malo veze s današnjim načinom života. Ako se vratimo još dalje, nekih 100 godina u prošlost, pronaći ćemo biografske podatke da je tadašnji LSD, popularan među umjetnicima bio apsint, žestoko alkoholno piće na bazi anisa, pelina i komorača s vrlo visokim udjelom alkokola (čak iznad 70 posto!). Naravno da je apsint u velikim dozama bitno narušavao zdravlje i skraćivao život, ali proširio se mit da ga koriste Pessoa, Baudelaire, Joyce i svi ostali slavni pjesnici tog doba, zbog čega postanu "još luđi artisti i još veće zvijezde književnih salona". Dakle, stvar je jasna. To je pravi recept, pravi čarobni napitak, (a ustvari kemijski bućkuriš) s kojim se dolazi do uspjeha i slave! Jasno da su onda i oni drugi, manje uspješni pjesnici počeli piti apsint vjerujući, kao u doba alkemičara, da se u njemu krije taj izvor poezije božanskog nadahnuća.

Drugim riječima, svako doba ima svoje zvijezde na estradi. Sve te nedovoljno talentirane ljude koji stalno traže kreativnu inspiraciju koja im fali u tamo nekoj drogi, alkoholu, nikotinu ili nečem četvrtom. Ali kad se na kraju priče stvar svede na pravu mjeru, to su bili poroci i ništa drugo. Ono što čovjeku ne može pomoći da pronađe u sebi nešto čega nema. To su samo obični poroci s kojima se svi mi ponekad borimo, da ih pobijedimo a ne postanemo ovisni o njima. Umjetnost, kreacija, inspiracija i sve te lijepe riječi zapravo nisu niti uzrok niti posljedica toga.

I još nešto za kraj. Kad se stvari postave u kontekst bude jasnije da su se ljudi oduvijek ponašali na isti način, čak i prije te velike rock'n'roll revolucije koja je navodno nevjerojatno promijenila svijet. Želio bih onda znati koja se revolucija upravo sada događa? Zašto je ja ne prepoznajem već SADA!? Što će mi znanje o njoj nekih 20, 30 godina poslije?

Završno pitanje. Dakle znate već sve o Becku Hansenu i kad bi Beck bio kapitalistička korporacija, bio bi

a) Bayer AG

b) British American Tobacco

c) Eli Lilly

možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:

Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter

Igor Suljagić | Facebook
Igor Suljagić | Linkedin

Kao što u gornjem desnom uglu članka možete i podijeliti (šerati) blog post koji vam se svidio.