Rock uvod u temu: Green Day – Dobro došli u raj!… Danas će biti kiša. / na hrvatskom

Rock uvod u temu:

Green Day – Dobro došli u raj!… Danas će biti kiša.



Ovaj mjesec napisao sam tekst u sklopu objavljivanja nove serije animiranih filmova na mom youtube kanalu, napravljenih na temelju kratkih izvadaka iz mojeg drugog romana “EUdd”, a nema boljeg benda za uvod u tu temu od Green Daya. Kada pogledate te kratke youtube filmove koji daju osnovni uvid u sadržaj i likove romana, vidjet ćete da su junaci romana, članovi jedne zagrebačke punk rock grupe (inače samo malim dijelom autobiografske knjige) fanovi tog kalifornijskog benda, kao što sam i ja sam bio. Još od 90-ih godina prošlog stoljeća i njihovog albuma “Dookie”, ključnog za proboj na sam vrh popularnosti u žanru punk glazbe. Green Day je dapače jedan od vrlo rijetkih bendova kojima sam 2 puta bio na koncertu, što dovoljno govori koliko ih cijenim. Bilo je to kad su nastupali blizu Hrvatske, u Ljubljani i Beogradu. Nažalost nikad dosad nisu nastupili u Hrvatskoj, i bez obzira što su ta 2 koncerta Green Daya bila u rasponu od čak 18 godina, pamtim istu svježinu i energiju Billie Joea, Mikea i Trea koja sa zrelim godinama nije ništa manja. Budući da sam ja jedan od onih kritičnijih slušatelja rock glazbe, većina onih muzičara medijski lansiranih do zvijezda, kojima sam došao na koncert zbog oduševljenja nekim njihovim uspješnim pjesmama, zapravo su me razočarali svojim nastupom uživo. Njihovo sviranje uglavnom nije ni približno onako dobro kao što zvuči kad se ispegla u idealnim uvjetima studija. Tamo iskusan producent, baš kao sportski trener prati i sluša njihovu “igru”. Prikrije sve mane njihovog sviranja, istakne do maksimuma ono što izgleda dobro i konačni rezultat na albumu zapravo ima malo veze sa stvarnim načinom sviranja tog benda. Na koncertu uživo nema više trenera koji savjetuje i maše iz druge sobe “daj smanji malo bas… ubrzaj ritam bubnjanja...”, na koncertu uživo nema “joj ovo smo pogriješili, ajmo dečki ponovo tu pjesmu ispočetka...” (Kod Green Daya nesumnjivo je važnu ulogu imao njihov stalni producent Rob Cavallo u isticanju te njihove autentičnosti bez šminke i bez glumljenja nečega što nisu). Možda velikom dijelu publike to i ne smeta kad su došli vidjeti svoje idole, ali prema mom iskustvu većina drugih rock bendova ili svira loše i neusklađeno kad se treba pokazati na koncertu ili ima jednu još goru manu od nedovoljno zajedničkog vježbanja. Jest da su se nekako uskladili, prilagođavajući se onome što može odsvirati najlošiji član grupe, ali tu je vidljiv nedostatak strasti i uživanja u sviranju pred publikom. I DAVANJA TOJ PUBLICI ONOG NAJBOLJEG OD SEBE. Zbog toga ne poželim da takvima ponovo dođem na koncert. Green Day s time nikada nije imao problema. Oni su jedan od ne baš puno iskrenih i poštenih bendova koji publici uzvraćaju još više, čak više nego što ih ta publika “hrani”, kad ih ludo obožava i vrišti im na koncertima. Oni će vjerojatno svirati za publiku dok god budu mogli davati toj publici još više, a kad više ne budu mogli - naprosto će prestati s tim, jer se ne bi znali pretvarati. Čitao sam nekoliko njihovih biografija i neću ovdje pokušavati objasniti što se to krije u tim pankerima.

Ja niti sam ne uspijevam shvatiti gdje se krije tajna nadprosječne strasti i energije Green Daya, i koje su to unutarnje sile i demoni koji ih nose. Nabrojit ću sve ono što volim kod njih pa vi sami pokušajte procijeniti tko su ti ljudi zapravo.
Članovi Green Daya naravno nisu imali djetinjstvo zlatne mladeži, odrastali su ne samo u relativnom siromaštvu nego i u emocionalno teškim uvjetima. Otac Billie Joea Armstronga umro je od raka kad mu je bilo 10 godina. Majka se ponovo udala, za čovjeka kojeg svo šestero djece dakako nije voljelo, o čemu Billie pjeva u nekim pjesmama. Michael Pritchard tj. Mike Dirnt je bio usvojeno dijete čija je biološka majka bila ovisnica o heroinu, a i nakon toga je prolazio razvode roditelja. Osim što su obojica u školsko doba bili razredni klauni i već tad se vidjelo da školu neće završiti, jer ih zanimaju neke druge stvari umjesto onog uhodanog puta unutar sustava koji slijedi neambiciozna većina ljudi, njih dvojicu povezivali su zdravstveni problem, povremenih napada panike uzrokovanih blagom tahikardijom, što Billie Joe i danas ističe kao važan izvor inspiracije za svoje pjesme. Može se pretpostaviti da od tuda dolazi ta specifična atmosfera napetosti pa i “naelektriziranosti” u glazbi Green Daya, poput neizvjesnosti u dobrom thriller filmu. Njihova hiperenergična glazba se kompozicijski često kreće u nekim neočekivanim smjerovima, kao da stalno pleše na rubu neke katastrofe.
Njihov član na prvim albumima bio je i bubnjar John Kiffmeyer. Vjerojatno danas žali što više nije obzirom da se kasnije pokušavao vratiti u bend, ali nakon par godina u života u relativnoj anonimnosti na Bay Area rock sceni u okolici San Francisca i neisplativih koncertnih lutanja po Americi sve do istočne obale, Kiffmeyer je ipak zaključio da je bolje slijediti onaj akademski put koji želi većina građana. Upisao je studij na jednom Collegeu sjeverno od San Francisca, umjesto da se i dalje bavi tim buntovnim punkom u kojem ipak nema perspektive, jer je već “odavno mrtav”, zar ne? A osim toga, iako je Green Day dotad već snimio dva albuma za lokalnog diskografa, Kiffmeyer je teško mogao planirati bilo kakvu buduću karijeru s ovom dvojicom neozbiljnih mangupa
Ti mangupi su odustali od srednje škole, napustili obiteljski dom i kad ne sviraju kao ludi, napušeni klauni nezapažene koncerte za desetak poluzainteresiranih studenata po kampusima, slobodne dane provode lutajući okolo, pušeći travu i opijajući se.
Inače, samo ime benda Green Day najvjerojatnije potječe od lokalnog žargonskog izraza za dan proveden u pušenju marihuane. Što se tiče napuštanja obiteljskog doma nakon što se majka preudala, o tome najdirektnije govori pjesma “Welcome To Paradise”. Pjesma je svojevrsno pismo majci kako Billie Joe sada živi u bijednim uvjetima, ali koji su za njega ipak raj slobode u odnosu na život s omraženim očuhom. Što se pak tiče njegovog lutanja i nesputanog, skitničkog karaktera o tome najbolje govore njihove omiljene pjesme “Good Riddance” (s refrenom Time of your life) i naravno “Boulevard of Broken Dreams”. Sjećate li se video spota za tu pjesmu, u kojem članovi Green Daya izlaze iz stare limuzine koja se pokvarila usred pustinje, kao neki današnji Jack Kerouac i Neal Cassady u potrazi za istinom o svom životu ili možda svojom sudbinom? Slika sve govori. Zanima me samo kako su to izgledali neostvareni, srušeni snovi čovjeka koji je toliko toga u životu uspio ostvariti?
Međutim iz Kiffmeyerovog kuta gledanja te davne 1992. to je izgledalo ovako. Dakle, kad ti dečki dosade i ovim preostalim fanovima kojima se sviđa taj njihov pop punk, na najboljem su putu da postanu samo propalice bez ikakve perspektive u životu. Tako je bubnjar John Kiffmeyer jednostavno otišao iz benda, i to čak bez pozdrava. Možete li vi u ovom opisu prepoznati Billiea Joea i Mikea iz grupe Green Day u godini 1992-oj, jedva dvije godine prije objavljivanja albuma Dookie? Albuma koji je svojom nevjerojatnom snagom, energijom i optimističnim zanosom pomeo svjetsku rock scenu i prodao se u multimilijunskim nakladama većim nego i jedan drugi album punk glazbe u povijesti. Nevjerojatnih više od 20 milijuna za jedan punk bend koji ne samo da se ponaša anarhično, nego još i stalno provocira i ismijava šutljivu većinu dobrih i pristojnih Amerikanaca. Pa tko će onda kupovati njihove albume?
Ja ih i dalje ne mogu prepoznati, ali upravo tako pišu biografske knjige o njima i ta priča o svjetskom uspjehu iz ničega, je još jedan dokaz da je u životu doista sve moguće, ako ste mladi i dovoljno ludi da mislite da možete uspjeti, unatoč svim predviđanjima pametnih, racionalnih ljudi oko vas. Jedino u čemu nalazim sličnost s ovim Green Dayem iz biografija jest to njihovo autoironično ismijavanje vlastitog gubitništva, prisutno u brojnim tadašnjim pjesmama koje su postale veliki hitovi, od “Basket Casea” do “Longviewa”. Kao da su postali omiljeni bend MTV generacije klinaca 90-ih baš zato što sebe nikad nisu doživljavali previše ozbiljno, niti svoju glazbu previše važnom i društveno angažiranom.
Kada je Kiffmeyer otišao pokretački dvojac Green Daya je doveo današnjeg bubnjara Franka Edwina Wrighta III tj. Trea Coola, uvidjevši da Tre ima čak dvije dobre osobine, ne samo da dobro drži ritam nego čak posjeduje i kombi koji je spreman upotrijebiti za putovanja na koncerte, u to doba jasno veliki, problematični trošak za jednu slabo poznatu grupu pankera.
Sve ono nakon albuma Dookie zapravo je povijest iznimno uspješnog punk benda Green Day, s usponima i padovima u kvaliteti albuma, usponima i padovima u popularnosti i slušanosti (što jedno s drugim obično nije vremenski povezano) ali benda koji i danas živi i diše punim plućima, sudeći i prema zadnjem albumu Revolution Radio iz 2016. Zadržali su karakter idealističnih lutalica, koji uvijek pričaju o nekim revolucijama i buntovno napadaju sve političare koji im se ne sviđaju (najočitije u “American Idiotu”) i tako cijelo vrijeme žive jedan čudan život, naizgled u raju ali osjećajući se tisućama milja daleko od njega. Život je to o kojem pjeva i njihov europski brat po punk oružju Manu Chao, otprilike isto toliko tisuća milja daleko od njih. Manu tek dodaje na kraj Billievog stiha i svoj komentar: “Welcome to Paradise… today it’s rainin'”.
Na neki način tako i Hrvatska živi u EU zajednici država danas, ali to je tema mog sljedećeg teksta.
Završno pitanje. Sve već znate o njima i kad bi Green Day bili kapitalistička korporacija, oni bi bili?
a) Erasmus Student Exchange
b) Facebook
c) MTV

možete također dati svoje komentare i prijedloge na moje profile:

Igor Suljagić (@IgorSuljagic) | Twitter
Igor Suljagić | Facebook
NOVU seriju mojih kratkih animiranih filmova možete pronaći na mom YOUTUBE kanalu.